Božić

Božić je hrišćanski praznik kojim se proslavlja rođenje Isusa Hrista. Riječ božić zapravo je umanjenica riječi bog, a potom je preuzeta kao naziv praznika te označava da se na taj dan rodio mali Bog - Isus.
Engleska riječ Christmas skraćenica je od sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoengleskog Christemasse i staroengleskog mæsse. Drugi etimolozi vjeruju da je to posuđenica od egipatske složenice Khristos-Mas (Kristovo rođenje).
U ostalim se jezicima naziv Božića veže uz riječi koje opisuju rođenje - u španjolskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël). U njemačkome Weihnachten znači "blagoslovljena, sveta, štovana noć".

Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. decembra. Međutim, istočne crkve slave ga 7. januara, jer po Julijanskom kalendaru 25. decembar pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta, državni praznik.
Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska praznika. Božićno vrijeme traje od Božića pa do praznika Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Sveta tri kralja.
Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se tačno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. vijeku (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. decembra. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti tog datuma zato što se tog datuma u tada još uvijek većinski paganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj paganski praznik tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.
Prema Bibliji Isusa, Božjeg sina, rodila je Devica Marija, uz pomoć svoga muža Josipa u gradu Vetlejemu. Car August zapovedio je popisivanje stanovništva pa su Josip i Marija krenuli na put. Zbog gužvi nisu mogli naći mesto u svratištima pa su na kraju završili u štali, okruženi domaćim životinjama gde se Isus rodio.
Anđeli su pastirima dojavili vest o Isusovom rođenju pa su prvi videli dete. Posle je zvezda repatica dovela sveta tri kralja do Isusa.
Prizor u brojnim prikazima i umetničkim delima uključuje svetu porodicu, tri kralja (mudraca) - Baltazara, Melkiora i Gašpara koji su Isusu doneli poklone - zlato, tamjan i smirnu. Često se prave i jaslice koje uključuju figurice navedenih osoba, zajedno sa životinjama i štalom. Prve jaslice je napravio sveti Franjo Asiški 1223. godine u prirodnoj veličini.
Prikaz rođenja Isusaa po Lukinom jevanđelju (1-2):
U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega sveta. Bejaše to prvi popis izvršen za vreme Kvirinijevog upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Vetlajem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili onde, navršilo joj se vreme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mesta u svratištu.

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na ponoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gde se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su devojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan pre pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat pa je za stolom okupljao celu porodicu. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenice, hleb, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Posle ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim meštanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pevajući tradicionalne božićne pesme, a čestitare bi se često darivalo.
Mladići su devojkama često kao tradicionalni božićni poklon poklanjali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posetilac koji bi posetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položenik, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donelo sreću, a često su se unapred domovi dogovarali o "slučajom" posetiocu kako se ne bi izazvala nesreća. Ako bi pak na Božić padala kiša, verovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.
Naredni praznici su takođe imali svoje običaje. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dečice narednog dana se često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obeležavajući bol ubene dečice. Na misama su se blagoslivljala deca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, praznik je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj dan se spominjemo tri mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi i završava praznično razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće letine. Često su božićne pesme pevali tzv. zvezdari odeveni u tri kralja noseći zvezdu.

Danas Božić slave i mnogi nehrišćani kao tradicioni porodićni praznik kada se daju i primaju prigodni pokloni. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu ponoćku, pevanje božićnih pesama i darivanje.
U brojnim zemljama se božićni praznici slave na drugačije načine. Spomenuti su neke od zanimljivijih i neobičnijih običaja vezanih uz božićno vreme.
U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu hrišćanska zemlja. Važniji praznik od Božića je Nova godina, a razlog za božićno slavlje je službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutnog cara Akihita 23. decembra.
Na Tajvanu Božić je neslužbeno bio slavljen budući da je slučajno toga dana, 25. decembra 1947. potpisan ustav Republike Kine koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. ukinut je taj praznik, ali se Božić ipak ponegde neslužbeno slavi.
U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gde učestvuju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima.
U Venecueli se na Sveta tri kralja deca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć pre, a na njenom mestu su pokloni. Deca veruju da su te poklone ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.
U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred leta zbog vremenske razlike između polulopti.
U Finskoj se Deda Božićnjak naziva Joulupuki što prevedeno sa finskog znači "božićna koza". Ime mu verovatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odevali u kozju kožu (nuuttipukkis) i kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.
Božićno drvce često se smatra hrišćaniziranom poganskom tradicijom ukrašavanja i poštovanja zimzelenog drveća. Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najverovatnije u Nemačkoj u 18. veku, a potom se proširilo po svetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.
Postoji legenda koja govori da je u 7. veku engleski propovednik u Nemačku došao propovedati i naveštati Jevanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva. koristio je sortu severne bele jele trouglastog oblika koja je simbolizovala Trojstvo. Obraćeni pogani su poštovali to stablo, a dotad su verovali da je to jedna vrsta hrasta. U 12. veku stabla su se vešala na strop gde su visila naopačke simbolizovajući hrišćanstvo. Druga legenda govori da je sam Martin Luter ukrasio božićno drvce početkom 16. veka svećicama.
Božićna jelka (drvce) se ukrašava svećama, ukrasima, kuglicama i poslasticama. Popularne su i tzv. lampice, malene raznobojne svetiljke upravljane električnom strujom. Na vrhu božićnog drvca, najčešće jele, a katkad i bora ili smreke, postavlja se zvezda repatica ili anđeo. Na početku su se drvca kitila prirodnim ukrasima - najčešće voćem i ručno napravljenim ukrasima. Posle su se drvca kitila raznim ukrasima poput skupocenih srebrnih niti, znakova prestiža, koje su posle zamijenjene jeftinijim metalnim. Najpopularnije su kuglice koje dolaze u svim bojama i sa raznim ukrasima.
Zbog ekoloških razloga, česti su apeli za veštačkim drvcima da bi se smanjila seča četinara. Veštačka drvca se skoro i ne razlikuju od pravih zbog modernih tehnologija izrade, a za razliku od prirodnih, mogu se svake godine ponovo koristiti. Često dolaze i unapred ukrašena.
Osim veštačkih drvca koja teže biti jednaka prirodnima, postoje i brojna dizajnerska drvca različitih boja, a takođe i drvca koja rade na električnu struju kojima iglice menjaju boju okretanjem samog drvca. Ovaj je ukras (bio) vrlo popularan, ali nepažnjom se može uzrokovati požar, stoga se sve više ljudi zalaže za jednostavna božićna drvca ili pak samo grane koje ukrašavaju kuću i njenu spoljnu stranu.

Osim tradicionalnog božićnog drvca, božićni simboli su i razne biljke poput božićne zvezde, imele i božikovine. Čest je običaj poljupca ispod imele. Prave se i božićni venci sa ukrasima, napravljeni od zimzelenog bilja, sa ukrasima od božikovine, trakama, kuglicama ili češerima.
U brojnim zemljama se i dvorišta kao i pročelja kuća ukrašavaju raznim svetlima i figurama, a često i natpisima sa dobrim željama, posebno na trgovima i javnim mestima.
Vrlo je maštovito i ukrašavanje božićnih poklona koji se umataju u razne ukrasne papire, a potom ukrase raznobojnim ukrasnim trakama (mašnama). Pokloni se ostavljaju ispod božićnoga drvca, često sa natpisom njegovog primaoca. Uz poklone, česte su i božićne čestitke.
Ispod drvca, osim poklona, stavljaju se i jaslice, a često i božićna pšenica, posađena na praznik Svetog Nikole kod pravoslavnih, odnosno Svete Lucije kod katolika, kao i razne figurice i ukrasi.
Prve jaslice napravio je sveti Franjo Asiški 1223. godine u prirodnoj veličini. Uglavnom uključuju štalu, često sa anđelom na krovu ili pričvršćenom zvezdom repaticom, katkad i mahovinu, a od figura postavljeni su: Marija, Josip i mali Isus, često pastiri i sveta tri kralja, a redovno i domaće životinje - krave, koze, magarci, ovce itd. Isus je položen u jasle, štala je ispunjena slamom, a obično se prave od drveta. Osim kao deo jaslica, mahovina je čest poseban ukras ispod drvca, zajedno sa pšenicom.
Božićni običaj je da se ljudi međusobno daruju. Često su pokloni pripisani liku zvanom Deda mraz ili Deda božićnjak ili pak Sveti Nikola. U dosta se zemalja sveti Nikola i Ded Božićnjak/Mraz doživljavaju kao dve različite osobe, kao što je to recimo u državama Balkana gde je praznik (porodična slava u Srbiji - Nikoljdan) Svetog Nikole 6./19. decembra kada deca nalaze poklone u svojim čizmama.
Deda Mraz je u stvari varijacija holandske priče utemeljene na istorijskom liku svetog Nikole (Sinterklaas) koji je darovao 6./20. decembra. U 19. veku u Americi povezan je sa Božićem pa je vremenom preimenovan u Deda Mraza- Santa Claus ili Saint Nick. Nemačko-američki crtač, Tomas Nast, nacrtao je lik modernog Deda mraza 1863. koji je osamdesetih godina 19. veka postao sve sličniji današnjem obliku, a dvadesetih godina 20. veka korišten je u reklamiranju i oglašivanju. Uzor izgledu bio je ruski Deda Mraz (rus. Ded Moroz) crvenog kaputa, krznenih čizama i duge bele brade, a takođe i biskupski izgled svetog Nikole.

Father Christmas, u prevodu Božićni Otac, bio je deda mrazov predak, prvi je put zabeležen u 15. veku. Bio je povezivan sa razveseljavanjem i pijanstvom. U viktorijanskoj Britaniji njegov je lik poprimio Deda mrazov izgled.
U Italiji poklone donose Babbo Natale koji je ekvivalentan Deda mrazu, a takođe i La Befan koja dolazi na Sveta tri kralja i daruje decu. Priča govori da je La Befana trebala doneti malom Isusu darove, ali se putem izgubila pa sad donosi poklone svoj deci.
Postoje razne verzije priče o Deda mrazu. Priča kaže da živi na severnom polu zajedno sa svojom ženom, gospođom mrazicom. Tamo postoje radionice u kojima vilenjaci prave igračke, a potom ih na Badnju večer Deda ukrca u svoje sanke koje vuku jeleni i tako podeli poklone deci sveta, ulazeći u kuće kroz odžak. Često deca ostavljaju mleko i keks kako bi ih Deda pojeo.
U latinskoj Americi pomiruje se religijska strana sa globalizacijskom te priča donosi da Deda mraz pravi igračke koje daje malom Isusu koji ih potom deli deci.
(Wikipedia)

Podgorica

Podgorica (nekadašnja imena Ribnica i Titograd) je glavni i najveći grad Crne Gore. Bio je sudska prijestonica nekadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Nalazi se u središnjem dijelu doline rijeke Morače. Godine 2003. imao je 139.500 stanovnika.
Podgorica je nastala u rimsko doba kao Birziminium. U srednjem vijeku naselili su je Slaveni i nazvali je Ribnica. Naziv Podgorica upotrijebljen je prvi put 1426. godine.
Od 1478. grad je pod turskom vlašću, da bi ga 1878. oslobodili Crnogorci. Formalno je pripao Crnoj Gori Berlinskim mirom.
Od 1916. do 1918. Podgorica je bila pod austrijskom upravom da bi je okupirali Srbi i u njoj održali takozvanu "Veliku narodnu skupštinu" kojom je Crna Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Između dva rata Podgorica je imala oko 15.000 stanovnika, ali je nakon rata brojka svedena na manje od pet jer je grad stradao kao malo koji u Europi.U II svjetskom ratu Podgorca je bombardovana je preko 70 puta i do temelja je razorena. Dala je oko 4100 žrtava, a oslobođena je 19. decembra, 1944. godine.
S vraćanjem državnosti Crnoj Gori u Titovoj Jugoslaviji i Podgorica (tada nazvana Titograd) je prosperirala. 1946. Titograd postaje glavni grad Crne Gore zamijenivši Cetinje.
Na referendumu 1992. vraćeno joj je staro ime - Podgorica. S procesom tranzicije i pripremama za crnogorsku nezavisnost Podgorica se sve više razvija u važan regionalni centar.
Grad se nalazi u Zetsko-bjelopavlićkoj ravnici, i prostire se oko pet rijeka - Morače, Ribnice, Zete, Cijevne i Sitnice. Nedaleko od Podgorice je Skadarsko jezero, a s gradnjom tunela Sozina Jadransko more je na svega pola sata vožnje.
Podgorica je poznata po toploj klimi i jedan je od najtoplijih gradova jugoistočne Europe.
Malo je spomenika kulture sačuvano, s obzirom na razaranja iz Drugog svjetskog rata.
Iz turskog perioda sačuvana je Sahat-kula iz XVIII. stoljeća, dvije od nekadašnjih šest džamija (Osmanagića i Doganjska), kao i uske ulice oko njih koje sačinjavaju Staru varoš.
Iz perioda Kraljevine Crne Gore najvažniji je dvorac kralja Nikole u parku Kruševac, danas Centar za suvremenu umjetnost.

Glavno obilježje grada dugo su bile soc-realističke građevine i blokovi zgrada no dosta se toga promijenilo tijekom posljednjih godina kada je sagrađen čitav moderni kompleks zgrada na desnoj obali Morače, a 13. srpnja 2005. pušten je u promet novi, najveći most na Morači, Millennium, koji se već smatra novim simbolom Podgorice i koji s 57 metara visokim pilonom dominira panoramom grada.
Podgorica je središte više univerzitetskih, naučnih i kulturnih ustanova (među kojima su Crnogorske akademija nauka i umjetnosti (CANU) i Univerzitet Crne Gore), gotovo svih političkih državnih institucija, RTCG, Montenegro Erlajnsa, konzulata različitih država. Podgorica ima ambasade i konzulate SAD, Rusije, Kine, Slovenije, Italije, Njemacke i drugih zemalja. Glavna gradska ulica je Ulica Slobode, koja je i gradski korzo, dok pešačku zonu čine Njegoševa i Hercegovačka ulica, sa buticima i kafićima.

Michael Schumacher

Michael Schumacher (Hürth-Hermülheim, 3. januara 1969.), bivši njemački vozač Formule 1 iz Kerpena u Porajnju. Sa suprugom Corinnom ima dvoje djece, Ginu Mariu i Micka. Michael je stariji brat Ralfa Schumachera, koji je također vozač Formule 1.

Najuspješniji vozač Formule 1 svih vremena. Sedmerostruki prvak svijeta, pobjednik 91 Grand Prix trka, te vlasnik još niza rekorda u svijetu Formule 1. Bio je dva puta Njemački sportista godine (1995. i 2004.). On je prvi i zasad jedini njemac kojemu je to uspjelo ostvariti u trkama Formule 1, a samim tim i popularizirao je Formulu 1 kao sport u svojoj zemlji. Nakon dva naslova prvaka osvojenih u Benettonu (1994. i 1995.) 1996. g. prelazi u Ferrari, momčad koja naslov prvaka nije okusila još od davne 1979. s Jodyjem Scheckterom. Od 2000. g. pa do kraja 2004. g. niko mu nije bio ravan i osvojio je 5 naslova u nizu. Srušio je gotovo sve bitne statističke rekorde. Michael je svoju posljednju sezonu 2006. u Ferrariju odvozio za 46mil.dolara.

Tose Proeski (1981-2007)

Todor Tose Proeski je rodjen 25. januara 1981. godine u Prilepu. Bio je jedan od najpopularnijih pop pjevaca u Makedoniji a i sire. Njegov zastitni znak je bio izraz "Ve sakam site" sto u prevodu na nasem jeziku znaci “Sve vas volim”.



Svoju karijeru je zapoceo nastupom na Melfestu 1997. godine. 2003. godine je pobijedio na Beoviziji sa pjesmom “Čija si” koja je osvojila mnoga srca kako Makedonije, tako i ostatka Balkana, a i sire. Ucestvovao je na Evroviziji 2004. godine predstavljajuci Makedoniju. Pjevao je pjesmu Life i osvojio je 14. mjesto. Iste te godine imenovan je za regionalnog Ambasadora dobre volje UNICEF-a. Tad je i izdao pjesmu Za ovaj svet (This World). Album По тебе, mnogi smatraju jednim od najuspesnijih albuma balkanske muzicke scene. Singlovi sa ovog albuma su se mesecima plasirali na najvisim mjestima na muzickim vrh listama u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Izdao je i CD sa tradicionalnim makedonskim pjesmama po imenu Божилак. Njegov poslednji album se zove Igra bez granica,a vecinu pjesamaza ovaj CD mu je napisala hrvatska pjevacica Antonija Sola. Vecinu albuma je izdao i na srpskom i hrvatskom jeziku. Pravio je koncerte u humanitarne svrhe. Pomagao je mnogim skolama,bolnicama, manastirima… , a cak je dobio i zvanje Balkanski Elvis Prisli.

Poginuo je u saobracajnoj nesreci u Hrvatskoj 16. oktobra 2007. godine. Srijeda, 17. oktobar, je proglasen Danom zalosti. Tose Proeski je sahranjen u Krusevu uz najvece drzavne pocasti. Posthumno mu je dodeljena titula pocasnog gradjanina Republike Makedonije.

Nokia N73 Music Edition

Nokia N73 Music Edition je telefon cija je maska crne boje i koji uz svojih 42 MB memorije ima prostora i za mini SD karticu do 2 GB. Ovaj telefon osim za razgovore i slanje poruka prvenstveno sluzi za slusanje muzike. Operativni sistem koji ovaj telefon koristi je Symbian 9.1 serije 60 verzija 3.0. Oblik telefona je kao sto mozete vidjeti na slici monoblok, dimenzija 110x49x19 mm i tezine 116 grama. Tastatura mu je numericka, oblika kao i kod vecine Nokia telefona N serije sa dzojstikom u sredini. Vrsta baterije kod ovog telefona je Li-Polymer kapaciteta od 1100 mAh. Ekran mu je 18-tobitni TFT (thin film transistor) sa 262.144 boja, a rezolucija ekrana ovog telefona je 240x320 piksela. Ovaj telefon ima dvije kamere, glavnu i sekundarnu. Glavna kamera je Carl Zeiss Tessar 2.8/5.6 mm sa auto fokusom od 3.2 mega pixel-a. Nalazi se sa zadnje strane telefona iza poklopca sociva, a ima i blic. Sekundarna kamera se nalazi sa prednje strane i ima 0.3 mega pixela. Ima dva stereo zvucnika. Jedan se nalazi na vrhu telefona, a jedan na dnu. Formati melodija su mid i mp3, a izmedju ostalog ovaj telefon ima  i  fm radio prijemnik koji ne moze da radi bez slusalica koje mu sluze kao antena. Ovu Nokiu mozemo povezati sa drugim telefonima i kompjuterima preko usb kabla , infrareda i blututa. Sto se tice prenosa podataka mozete se povezati na GPRS (115 Kb/s), EDGE (236 Kb/s) i W-CDMA (384 Kb/s). Osim sms -a (Short Message Service) sa ovim telefonom mozete poslati jos i mms (Multimedia Messaging Service). Ovaj telefon takodje podrzava i Push-to-talk (voki-toki). 
Sve u svemu zanimljiv telefon, sa mnostvom funkcija i solidnom memorijom.

Al3k5aNd4R